Mrzim ljeto

Mrzim ljeto jer nijedno ljeto nije ljeto otkako sam odrasla.

Ljeto je prije bilo miris klora i kugla sladoleda za tri kune, roditelji koji puše na balkonu i njeguju laissez–fair stil roditeljstva zbog čega se po čitave dane igram limuna i naranče po gradu i ponekad pojedem Twix u supermarketu dok nitko ne gleda.

Ljeto je i skačemo na glavu u olimpijski bazen pored gospođa s punđama na glavi koje plivaju prsno jer ih jedino tada ne bole koljena. Na povratku kupujemo plavo nebo i žvačemo stabljiku maslačka, baš kako su nas naučili naši djedovi i bake, i znamo je namjestiti tako da kad kroz nju puhnemo ona proizvede zvuk. Oči su nam crvene, kosa razbarušena, smiju mi se jer sam obukla topić preko majice.

Ponekad se potrpamo u auto s luftićima i odemo na plažu, voda nam je jedva do koljena, može se pregaziti. Kažu da su se ondje utopile Osmanlije predvođene Hasan–pašom Predojevićem, ali ja im ne vjerujem. Sve zaudara po žabokrečini i uvijek netko od nas dobije osip na leđima ili stane na razbijenu staklenu bocu u plićaku, ali vrijedno je svake suze jer smo u vodi nesputani i s lakoćom radimo salto.

Ljeto su i plastične vrećice koje za vjetrovitih dana puštamo da plove nebom dok mi trčimo za njima i zavlačimo se ljudima u dvorišta, penjemo im se na glavu. Ljeto je i odlazak na more u autu bez klime, probijanje kroz Velebit i bljuvanje u narančastu deku kojom se inače pokrivamo. HAK stanje u prometu, i to je isto ljeto, i miris kreme za sunčanje s kokosom.

Ljeti ne dižemo ruku na satu i možemo bez dopuštenja ići na toalet. Ne ručamo napoj iz školske kuhinje i ne živimo na piroški s hrenovkom iz obližnje pekare. Ne budimo se u pola sedam ujutro, ne pišemo zadaće, ne krivotvorimo mamin potpis na ispričnici, ne sjedimo na neudobnim drvenim stolcima iz Jugoslavije u koje nam se uvijek upetlja kosa.

Ljubav prema ljetu Pavlovljev je refleks, odmalena ga poistovjećujemo sa slobodom samo zbog školskih praznika.

Odrasli ljudi žive u procjepu između ovog ljeta sada i onog ljeta prije. Vruće je i teško se diše u procjepu, ali se svejedno odbijamo suočiti s istinom. Svako je ljeto lov na ono o kojem često sanjamo, na ulicu ili zgradu u kojoj smo posljednji put bili sretni, neopterećeni, laki poput one vrećice za kojom smo trčali za vjetrovitih dana.

Pavlovljevi psi pojedeni su za vrijeme opsade Lenjingrada.

Ništa ne predočava prazninu u našim odraslim životima više od opsjednutosti idejom ljeta. Čvrsto je privijamo uz sebe iako već neko vrijeme znamo da je ona samo marketinški trik, obična opsjena. Nemoguće je pobjeći od ljeta. Ono ima svoj hashtag, svoj soundtrack, svoj profil na Letterboxdu. Ljeto je Božić koji traje tri mjeseca. Nostalgija za ljetom zapravo je traganje za slobodom u dječjem smislu te riječi, za buđenjem bez alarma, klackalicama i igranjem Simsa po čitave dane. Potraga za onim vremenom kada nismo morali odgovarati za svoje postupke, biti uzorni, ponašati se kako to priliči jednoj odrasloj, civiliziranoj osobi. Mogli smo skinuti cipele i bosih se nogu vratiti kući, s crnim tabanima uskočiti u krevet, pojesti deset palačinki odjednom za večeru. Nismo morali plaćati račune! Bilo je predivno, mogli smo samo ležati na krevetu i maštati o tome kako će naš život jednom izgledati, uspoređivati se sa ženama i muškarcima iz časopisa, gledati meksičke sapunice.

Privlačnost ljeta temelji se na čežnji za nečim čega više nema, a nezadovoljstvo s kojim se suočavamo svake godine kada ono dođe, a mi se ne osjećamo onako kako mislimo da bismo se trebali osjećati, upravo je ono što podriva našu žudnju i tjera nas da žudimo još više, da ljeto tražimo na mjestima na kojima smo ga nekoć pronalazili. No čak i ako zaronimo u onaj isti olimpijski bazen među žene s punđama na glavi kao i prije dvadeset godina, to nam iskustvo neće pružiti isti užitak.

Dapače, moguće je da ćemo se zbog njega samo još više otuđiti od sebe i postati još svjesniji onog procjepa u kojem se nalazimo, a u kojem je uvijek zagušljivo, čak i onda kada upalimo ventilator.

Za sve je kriva lažna korelacija između ljeta i sreće, proizašla iz puke činjenice da od sredine lipnja do početka rujna nismo išli u školu zbog čega smo posljedično imali više vremena za igru i sve one stvari o kojima sanjamo. Iako ljeto službeno traje do 23. rujna, u našim je glavama ono gotovo onog trena kada na kalendaru prekrižimo Veliku gospu. Zašto? Zato što se uskoro vraćamo u školu, neovisno o tome što već desetljećima ne rješavamo jednadžbe i cijelo ljeto radimo iz ureda u kojem nam klima puše ravno u glavu, zbog čega redovito u torbi nosimo tablete protiv bolova i nikada ne znamo što da odjenemo za posao.

Želja za pripadanjem još jača je od one za ponovnim proživljavanjem djetinjstva zbog čega se ljeti mnogi svakodnevno suočavaju s bujicom negativnih misli koja ih uvjerava da su debeli, ružni i neuspješni jer sjede doma i polijevaju se hladnom vodom umjesto da se, kao i svi drugi, sunčaju na brodici u toplesu i ispijaju razvodnjene koktele na rivi. I sama se često uhvatim kako sa zavišću promatram svoje preplanule prijatelje na društvenim mrežama kako plešu do jutra uz elektronske beatove i kupaju se goli usred noći, iako zapravo ne volim ni rave tulume ni ostajati budna poslije 12, a od same pomisli da zaronim u mrak krenu mi se tresti ruke. Možda sam u krivu, ali poprilično sam sigurna da se većina ljudi ionako samo pretvara da se ludo zabavlja, a samo rijetki to imaju hrabrosti i priznati jer ako dva tjedna prženja na suncu i srkanja kamenica nije ono za što čitave godine radimo pogrbljeni nad laptopom, ima li uopće smisla živjeti?

Iskreno, ljeti mi je teško pronaći volju za životom, a kamoli smisao. Vrućina izvlači sve ono najgore iz mene. Prisiljava me da se suočim sa svojim tjelesnim i psihičkim ograničenjima. Pretvara moj mozak u spaljeno mediteransko bilje uz magistralu. Sve je fatamorgana.

Ljeto je panični napadaj, a ja sam sladoled u rukama šmrkavca na klupi u parku. Topim se i nitko mi ne može pomoći.

U pomoć.

Vruće mi je i ne mogu se naspavati, a kada se ne mogu naspavati onda pokazujem srednji prst ljudima u tramvaju. Nezaustavljiva sam. Stalno sam na rubu plača. Sve me stravično živcira. Nisi oprao blender? Prekidamo. Nemam ništa za obući. „Možeš nositi sve što želiš“, znam da mogu i da smijem i da trebam živjeti svoj život punim plućima (woooohooooo), ali ne mogu. Jednostavno ne mogu nositi kratke hlače. Ne mogu ulicom hodati golog pupka. Znam da mogu, ali ne mogu. I pustite me na miru. U svemu mi je vruće i neudobno i sve me žulja. I lanene hlače su prijevara. Kosa mi se lijepi za čelo. Izbijaju mi prištevi koje je nemoguće prekriti jer mi se i puder cijedi po faci i kapa po jedinoj bijeloj majici koju volim nositi. Sve cipele su mi neudobne. Mrzim sandale, a u tenisicama mi je vruće. Imam brkove od znoja.

Samo mršavi ljudi vole ljeto jer im se ništa ne zavlači u guzicu.

Ljeto je ona muha koja ti svakih deset sekundi sjedne na lice. I onaj komarac koji ti zuji pored uha svaku noć prije spavanja. No nemojte da krenem pisati o komarcima. Reći ću samo da ako je išta indikator činjenice da je ljeto izdanak pakla, onda su to komarci.

Ljeto je ona epizoda iz Breaking Bada s muhom, samo s komarcem.

Ugh. Mrzim ljeto.

Puno sunčanih pozdrava,

Vaša Lucija

Kišna godina

^{Članovi moje obitelji u svemu vide znakove, i to uglavnom zloslutne, pa tako čuti lavež znači da će netko umrijeti („naravno da će netko umrijeti, svake sekunde netko umre!“, moji su pokušaji da u razgovor unesem dozu razuma uglavnom ignorirani), a pogledati na sat u 11:11 tumači se kao poruka s druge strane (od koga, ovisi isključivo o osobi koja je pogledala na sat). Dugo sam se opirala, namjerno zaboravljala što sam i tko sam u Veneri, trudila se ne pripisivati svijetu magična svojstva, ali kada sam saznala da je baka umrla svega nekoliko dana prije mog tridesetog rođendana, nešto se u meni pomaknulo i ja sam odjednom u njezinoj praznoj postelji podno prozora vidjela znak da je vrijeme da napokon odrastem.}

Kažu, imaš sreće što si je uopće poznavala toliko dugo, i u pravu su. Baka je svoje prvo dijete rodila sa šesnaest, ali za razliku od Lorelai Gilmore, ona i moja teta nisu u slobodno vrijeme sjedile na kauču ispred televizora s kartonima kineske hrane u krilu. Ispijale su gigantske količine turske kave, to je istina, ali njihov je odnos bio više obilježen šutnjom nego dugim, intimnim razgovorima. Drugo je dijete, mog tatu, dobila s 20, a izgubila na svoj 74. rođendan (svi su i u tome, naravno, vidjeli karmičku pravdu zbog lošeg postupanja u prošlom životu), a od njegove se smrti nikada nije oporavila. Bila je potrebna samo jedna godina da se ta mesnata žena pretvori u kost poput one koju su obiteljski jazavčari zakopavali iza kuće. Baka koju ja znam ženetina je koja frče rukave i kači ih za naramenice od grudnjaka, uvijek crvena u licu i s bijelom gazom prebačenom preko ramena (stasom i frizurom podsjećala je na Ramba) zbog čega mi je njezino tužno, obješeno lice među oljuštenim bolničkim zidovima djelovalo neprirodno i podsjećalo me na noćnu moru iz koje ću se zasigurno probuditi. Dijagnosticirali su joj leukemiju, a nitko nije mogao sa sigurnošću reći je li joj tatina smrt skratila ili produžila život. Čak i onda kada je tvrdila da želi ići k njemu, stiskala je zube i sjedila na tvrdoj klupi u Dubravi u iščekivanju nove injekcije. Nikada joj to nisam rekla jer znam da bi je to povrijedilo, ali svaki me put sve više podsjećala na svoju majku, moju prabaku, koja je posljednje godine svog života provela na drvenom stolcu pokraj peći s crnim rupcem oko glave i psom u krilu.

To što je baka postala bakom u svojim četrdesetima pomoglo je mojim roditeljima da me bez grižnje savjesti s koferom ostave ispred njezine kuće na brdu za vrijeme ljetnih praznika. Iako nije bila savršena osoba i vjerojatno je nikada neću moći u potpunosti razumjeti (nije joj ni na pamet palo da se prije smrti olakša i oslobodi tereta prešućenih obiteljskih tajni, što se može pripisati njezinoj tvrdoglavosti, ali možda i tome što nikada nije uistinu vjerovala da će umrijeti), prema svojim je unukama uvijek bila divna, pomalo stereotipna baka. Ona koja te doma otpremi s dvadeset jaja, kilom trešanja i sto kuna u džepu, a nekoliko dana prije najavljenog posjeta zove da provjeri što točno želiš jesti kako bi ti to mogla pripremiti u količini kojom se može nahraniti čitava ulica (što se uglavnom i dogodi jer je njezina i djedova kuća bila poput promenade kroz koju su prošli svi seoski pijanci i psi lutalice). Prekorila me dvaput, jednom kada sam razbila njezinu bijelu vazu (bila je jako osjetljiva na svoje starine), a drugi put kada sam sa starijom sestričnom u njezine marame omotala mačka koji je traumatiziran našim modnim odabirom odlučio obaviti veliku nuždu na njezinom najdražem jorganu. Tog se dana ulica zatresla od visine njezina glasa, a susjedi stišavali TV da čuju kome se to točno prijeti batinama. No izuzev toga, nikada me nije namjerno povrijedila. Uvijek sam bila dovoljno pametna i dovoljno lijepa, nikada mi nije brojala zalogaje ili sumnjala u to da ću završiti fakultet. Uz nju, kuća je uvijek mirisala po kokicama i po masnim palačinkama, a od tegla za cvijeće što ih je poslagala po terasi, jedva se vidjelo kroz prozor.

^{Mislim da nikada u životu nisam bila sretnija nego tamo, na Brdu (kako smo iz milja zvali ulicu u kojoj se smjestila njezina i djedova kuća), gdje sam do šestog razreda provodila gotovo sve ljetne i zimske praznike. Kakvo studiranje, partijanje, jebanje i pušenje trave. Ništa ne može nadmašiti miris predvečerja i zrak gustoće djedova vina koji u zagrljaju čuva taj brežuljak na kojem se noću od laveži pasa teško sanja. Krijesnice i snijeg kojih više nema. Pijesak koji bi od ljetnog pljuska postao naribana tamna čokolada. Japanka izgubljena u grmlju. Freza u kojoj nas je moj tata vozio kroz šumu kao da smo svinje. Svinje koje su jednom skoro pojele djeda (tako barem kažu). Crnu zmiju u vinogradu koja je u našim pričama dosegla gotovo deset metara i patuljak kojeg sam sa sestričnom vidjela dok je prelazio cestu.}

^{Moja stiješnjena ljubičasta soba u gradu i bijedni pogled na kontejner i cigleni zid na kojem je netko pokušao naslikati svastiku (kažem pokušao jer je bilo evidentno da je autor ili zaboravio provjeriti kako ona uistinu izgleda ili bio naglo prekinut usred čina, zbog čega je jedna njezina kukica izgledala kao slomljena nožica smrdljivog martina) samo su pojačali čaroliju Brda i učinili je stvarnijom. Kako je vrijeme odmicalo, postajala sam sve svjesnija da taj osjećaj više nikada neću moći dohvatiti. Shvatila sam to vrlo brzo, dok sam još kao tinejdžerica stajala na početku vinograda i promatrala štrik s bakinim ručnicima koji vijore na vjetru. Tada sam još bila toliko blizu tim djetinjim uspomenama da sam ih mogla neprestano iznova proživljavati u glavi; još uvijek sam pamtila svaku pukotinu na zidu i uspijevala do u potankosti opisati svaki goblen koji je krasio njihovu spavaću sobu.}

^{Plakala sam na njezinom sprovodu kao kišna godina. Kada sam bila dijete, obećala mi je da će mi za svaki rođendan pokloniti svežanj ciklama, a ovo je bila prva godina u kojoj to obećanje neće moći ispuniti. Smrt je zajednički nazivnik čovječanstva i suludo je ljutiti se na nj, ali se mi svejedno srdimo i patimo. To je zato što smo sebični. Želimo svežanj ciklama svake godine staviti u vazu i biti pokraj osobe koja nas podsjeća na dom. Ne želimo pustiti. Pet dana prije svog rođendana stajala sam na istom mjestu kao i prije trinaest mjeseci (evo, još jedan znak) na tatinom sprovodu i susretala se ponovno s istim licima. Većina me nije ni pogledala u oči. Obistinila se moja najveća noćna mora – iznova sam proživjela taj dan ispunjen komešanjem, ridanjem i kidanjem papirnatih maramica, samo što sam ovaj put, umjesto bijele, u ruci imala crvenu ružu. Baka je mrtva. Moje je djetinjstvo mrtvo i zakopano na pogrešnom brdu.}

Na papiru, baka i ja nemamo gotovo ništa zajedničkog. Ona je rak, ja sam lav. Ja s trideset imam dvije diplome, a ona je s trideset imala dvoje djece. Nije završila ni osnovnu školu. Mislim da nikada u životu nije glasala. Nije čitala. Nije pratila vijesti. Nije bila upoznata s radom političkih stranaka niti s borbom za ženska prava. U njezinom ormariću u kupaonici nije bilo ni šminke ni laka za nokte, samo masna plava Nivea i četkica za zube. Ignorirajući savjete dobrodušnih zubara, trljala ih je toliko snažno i strastveno da joj se zubno meso zadignulo, a očnjaci izgledali krvožedno. S pedeset i dvije dobila je prvi gebis. Sve svoje lijepe prozračne bluze s crvenim gumbima i cipele od brušene kože na nisku petu držala je u ormaru na tavanu koji se otvarao samo za posebne prilike, kada se išlo u krstitke ili u smrt.

^{Iako je udaljenost između nas dvije samo četrdeset i pet godina (što je ništa doli treptaj u povijesnim okvirima), često mi se čini kao da se ona mjeri u stoljećima. Njezin je život savršen primjer nepodudarnosti teorije i prakse; još i prije godine njezina rođenja 1948. žene su imale pravo glasa i pravo na karijeru (mogle su biti što god požele sve dok poslije posla skuhaju i izvade veš iz mašine), ali bez obzira na to, njezino je djetinjstvo bilo poglavlje iz romana hrvatskog realizma: blato do koljena, tri razreda osnovne škole, prvo dijete sa šesnaest godina. Obje smo u dvanaestoj gladovale – ona zato što je živjela na rubu siromaštva, a ja zato što sam htjela biti mršava. No bez obzira na različite životne okolnosti i prioritete, baka je i dalje bila jedno od najvažnijih bića u mome životu. Sve sam znanje od nje upila posredno, nije mi nikada rekla – moraš biti takva i takva, pisati zadaću, slušati mamu i tatu, moliti se bogu – ali svejedno sam od nje naučila mnogo važnih životnih lekcija.}

^{Jedna od njih je i ona da je feminizam ne bojati se ostarjeti, što je ideja s kojom sam odlučila uploviti u tridesete. Umjesto bora, trebala bih se više bojati toga da nikada nekom drugom biću neću biti toliko važna kao što je meni bila moja baka. Fotografije i ručnici blijede, ali sjećanja ostaju.}

Kao netko tko čitav život utjehu traži u hrani, znala sam da je najbolji način da zauvijek sačuvam uspomenu na tu izumiruću stranu obitelji (koja već drugu godinu zaredom kopni u ljetnim mjesecima poput ledenjaka, zbog čega se u posljednje vrijeme često pitam: jesam li ja sljedeća?) naučiti pripremati bakina jela uz koja smo se godinama smijali, svađali i plakali. Za vrijeme našeg posljednjeg susreta izvukla sam diktafon iz torbe i zamolila je da sa mnom podijeli recept za svoje slavno zapečeno tijesto sa sirom. A iako se već tada dalo naslutiti da će uskoro izdahnuti jer joj je koža posivjela, a noge oslabjele toliko da se jedva vukla do kupaonice, u glavi je i dalje ostala jaka.

I ja moram ostati jaka.

Tijesto sa sirom (za razliku od obiteljskih tajni, recepti se kod nas ne prešućuju)

„Dakle, metnem brašno i soli, tebi ne treba toga puno.“

„Čekaj, koje brašno?“

„Glatko.“

„I metnem jaje. Da nemam, more i bez jaja. I dobro, to umijesiš.“

„I kakvo treba biti tijesto?“

„Pa onako, ni tvrdo ni mekano. I onda na daski mijesiš i razvaljaš. Razvaljaš čim tanje ako možeš i onda režeš rezance, znaš?“

„Jel mora stajati tijesto?“

„Ništa. I onda si to metneš kuhat u kipuću vodu, i kuhaš, i skuhaš si to i normalno iscijediš i ispereš s vodom.“

„A koliko dugo to kuham?“

„Vidjet ćeš, probaš. I onda metneš u tepsiju, šta ja znam, mast ili ulje, ne znam kako ti to, i onda stavi dolje tijesto i onda sir si složi, svježi sir, unutra metni isto jaje i to ti je to. I onda na tijesto metneš taj sir i gore opet tijesto, i onda uzmeš vrhnje i onda u to vrhnje staviš isto jaje i preliješ s tim i pečeš.“

„I koliko dugo pečeš?“

„Pa kako voliš, stavi na jače da budeš brže gotova.“

„Otprilike? Pola sata ili manje?“

„Ma budeš videla kad bude lepo crveno gore. Na primjer, vi ste uvijek voljele malo reš i tvoj tata je to volio, a meni mekše bolje paše zbog zuba.“

Volim te bakice i zaista ne znam kako ću preživjeti odlaske na tržnicu bez tebe,

Tvoja Lucija ❤️

65 pravila za život

Nervozna sam. Mlađa polusestra prvi put dolazi kod mene u Zagreb, a ja se bojim da ću slučajno reći nešto što će joj se zauvijek urezati u glavu i utjecati na način na koji će se oblikovati kao osoba. I sama sam se sjetila onih nekoliko rečenica koje su se ušuljale u moju podsvijest kada sam bila dijete i nastavile ondje živjeti godinama („možda bi trebala krenuti na aerobik“ moj je osobni favorit). Dosad se još nismo uspjele povezati, ponajviše zbog toga što je između nas čak osamnaest godina i stotinjak kilometara udaljenosti (što ne zvuči puno, znam, ali morate u obzir uzeti činjenicu da sam ja vjerojatno jedina osoba na svijetu koja nema vozačku dozvolu), no jednim dijelom i zato što mi je obitelj pokušala prešutjeti njeno postojanje. Sitnica.

Nikada neću zaboraviti kada me u četvrtom srednje, dok sam na Tumblru repostala fotografije slatkih crvenih pandi i crnih dokoljenki na kržljavim nogama, na mobitel nazvala prijateljica da mi čestita na prinovi u obitelji. Zamalo sam se ugušila kokicama iz mikrovalne. Zvuči nevjerojatno, ali to što sam iz druge ruke saznala da moj tata (RIP) ima dijete sa ženom čije je ime u mom prisustvu izgovorio možda tri puta u životu i nije mi bilo toliko šokantno. Puno me više povrijedilo to što je ostatak obitelji procijenio da ni mama ni ja nismo dovoljno psihički stabilne da se nosimo s tom trudnoćom. Za mamu su možda čak i bili u pravu, ali to što meni nisu ništa rekli, vjerovala sam, bila je pogrešna procjena mog karaktera.

U tome me nije uspio razuvjeriti ni susret sa sredovječnom ženom kratke smeđe kose koja me nedugo nakon togaprvo zaustavila u trgovačkom centru („Jesi li ti Lucija?“), a potom mi počela slati poruke o tome kako je i ona (naglasak na „i ona“) već nekoliko puta u životu dotaknula dno, posljednji put kada se umalo rastala od muža, no da se na kraju ipak uspjela izvući, primarno zahvaljujući vjeri u Boga. A dok je ona baljezgala o svojim bračnim problemima i o svećeniku čije su je ruke iscijelile, ja sam bez trunke samosvijesti kimala glavom i trudila se izgledati što suosjećajnije. Tek mi je kasnije sinulo da je njezin cilj bio spasiti moju dušu od propasti, no nisam razumjela zašto i čitavo sam popodne provela ispred ogledala u naumu da dokučim izgledam li zaista kao netko tko je na dnu života. Istina, tada sam kosu još uvijek bojila kod kuće u kadi, ali bez obzira na to, bila sam uvjerena da ipak ne izgledam baš toliko loše.

No i to se promijenilo onoga dana kada sam naletjela na svoju fotografiju iz 2011. U godini u kojoj se rodila moja polusestra i zbio onaj neobičan susret s neobičnom ženom u Intersparu, na Facebooku su se i dalje objavljivali albumi, naslovljeni uglavnom kao „Subota“, u koji su se trpale sve (ali doslovno sve) fotografije iz izlazaka, uključujući i one na kojima smo bili vidno razvaljeni (s cigarom u jednoj i crnim Tomislavom u drugoj ruci, razmazane šminke koja se još uvijek nanosila prstima i u štiklama iz Roberta čijih se peta ne bi posramile ni egzotične plesačice). Tada, čini se, još nikome od nas nije padalo na pamet to da bi nas fotografija na kojoj jedemo kiflicu iz cipele jednoga dana mogla stajati karijere. Štoviše, nakon što sam ih sve prelistala, postala sam uvjerena da su baš ti albumi glavni razlog zbog kojeg sam u sandučiću redovito pronalazila letke s informacijama o duhovnoj obnovi.

Ubrzo sam se sjetila i onog kestena koji sam sa šest, sedam godina uzela s poda i, ni sama ne znam zašto, ubacila susjedi s trećeg kata u auspuh nakon čega se čitavo susjedstvo sjatilo na balkon i gledalo je kako upire prstom u mene i u „onu mater koja me nije odgojila“. A, iako pamtim gotovo sve detalje (nju u čupavom plavom bademantelu s debelim prstom u zraku, svoju bijelu haljinu s kragnom na potočnice i mamino lice crveno od srama), iz nekog se razloga taj događaj nikada nije iznova odigrao u mojim snovima. Nije me proganjao kao što su me znale proganjati neke sitnice i rečenice koje sam tijekom života izgovorila (u krivo vrijeme), nespretni padovi na stražnjicu pred ljudima koje sam poznavala samo iz viđenja i nepoznavanje ključnih povijesnih činjenica („Kada je bila Weimarska Republika?“, pitao me na studentskom tulumu neki stariji intelektualac u dolčeviti, nakon čega sam ja, stjerana u kut svojim neznanjem, odgovorila: „tijekom devetnaestog stoljeća?“).

Bilo je nečeg spontanog, potpuno prirodnog u načinu na koji je onaj kesten kvrcnuo o ispušnu cijev susjedina Golfa, kao i u lakoći kojom je, koje ljeto poslije, grumen zemlje iz dedina vinograda zrakom zaplesao valcer te raspršio prozor vikendice susjedu Milodragu (kojem su se potom baka i djed cijelo ljeto oduživali gemištom i domaćim kobasama sušenima na tavanu). Na svoju sam žalost jednom slučajno naletjela na njega, vikendaša, nakon čega se on nadvio nad mene sa svojih sto sedamdeset i šest centimetara (zašuškavši pritom i svojom tamnoplavom Lotto kabanicom poput Batmana) i ispričao mi priču o djeci koja guraju kazetu na kazetu u videorekorder samo kako bi ga uništila. Iako mi je bilo jasno da se ta priča trebala odnositi na mene (i naučiti me pameti), nikako se nisam mogla poistovjetiti s tim nedokazanim derištima jer mi samoj nikada ne bi palo na pamet uništiti svoj video ili, još gore, svoje voljene kazete na kojima je bila snimka maminog i tatinog vjenčanja i moj peti rođendan (preko kojeg je netko presnimio Ralje, zbog čega su se u trenu kada sam trebala ugasiti svijećice na torti i zaželjeti želju na ekranu pojavljivali zubi krvožednog morskog psa i zabrinuto lice Richarda Dreyfussa). Njegova me bukvica istraumatizirala iz potpuno krivog razloga; odjednom sam postala svjesna krhkosti materijalnih stvari koje sam posjedovala („što ako tata sljedeći put daljinski zavitla u smjeru mog kazetofona?“) zbog čega sam se nekoliko puta po noći znala probuditi i u polusnu otići do dnevnog boravka provjeriti jesu li sve kazete i dalje na svome mjestu.

O tim sam iznenadnim probojima nasilja razmišljala uglavnom onda kada bi mi opale razine serotonina u tijelu, dakle nakon luđačkog opijanja koje bi izgrizlo spone među mojim unutarnjim organima, i pogurnulo jetru u moje desno plućno krilo, zbog čega bih si morala gurnuti šaku u usta i prisilno uspostaviti ravnotežu. Ovisno o tome u kakvom bih se stanju vratila kući (iz „Subote“), glavu sam gurala kroz prozor ili u WC školjku, da bih se potom sklupčala na madracu, preumorna da skinem šminku i da se presvučem u čistu majicu, i zaspala, samo da bih se za koji sat ponovno probudila, masna od znoja i s bubnjem u sljepoočnicama, prestravljena užasima koje sam pronašla razdvajajući prstima unutrašnjost svog tijela. Bilo je ondje svačega; od pilića kojeg sam s četiri godine slučajno zgnječila (zato što sam ga jednostavno previše voljela) i onog kestena koji me preko noći u susjedstvu učinio „lošim utjecajem“ pa sve do šarene kape prijateljice Ivane koju sam bacila na pod samo zato što je bila ista poput moje (oprosti).

A što sam više razmišljala o tome, to mi je postajalo sve jasnije i zašto mi je obitelj zatajila polusestrino rođenje. Nisam podržavala njihovu odluku, ali sam ih razumjela. Vjerojatno su mislili da ću nogom probiti kućište kompjutera (što je apsurdno jer je moj život tada bio kompjuter), ili tatu napasti kuhinjskim noževima (što je apsurdno jer su svi bili toliko tupi da se njima nije mogla prerezati ni jabuka), a neovisno o tome što ništa od toga (vjerojatno) ne bih napravila, mrlje na dosjeu iz prošlosti primorale su me da se zapitam i jesu li me drugi zaista vidjeli kao loš utjecaj? Pred očima su mi se odigrali i svi oni prelasci preko ceste na crveno i djeca koja su me vidjela da, dok to radim, ne gledam ni lijevo ni desno. Nisam željela da mojoj polusestri jednoga dana priđu u trgovačkom centru zbog mene; ako će je spašavati neka je spašavaju zbog njenih grijeha, a ne zato što je s dvanaest naletjela na moju fotku iz 2011. na kojoj s cigarom u ustima ležim u lišću i pritom pomislila kako je njena starija sestra „baš kul“.

Osjećala sam se kao Britney koja se kreće obrnutom putanjom: od it’s Britney, bitch (i toga da sam u osnovnoj sprejem napisala you wanna peace of me umjesto piece na školskoj zgradi, a onda se par metara pored istim sprejem i potpisala) pa do I’m not a girl not yet a woman faze u kojoj se trenutačno nalazim. Nisam imala djecu, nisam još planirala djecu, nitko od mojih prijatelja nije imao djecu, što znači da me baš ništa u životu nije motiviralo da se ponašam kao netko svojih godina. Mogla sam živjeti kao Kevin McCallister, ručati na krevetu i jesti sladoled za večeru, ubaciti psovku u svaku drugu rečenicu i baš nikada ne razmišljati o tome hoće li se moje ponašanje negativno odraziti na nekoga.

Realno, za to smo se i borile, ali stvari su se promijenile sada kada sam znala da će nazovimo je Jana postati dio mog života, a ja netko tko bi joj mogao pomoći da izraste u dobru i kvalitetnu osobu. Zbog toga sam i odlučila da je vrijeme za promjene. Prvo sam s društvenih mreža izbrisala gotovo sve fotografije na kojima ne vidim iz glave (tako se u mom rodnom kraju kaže za nekoga tko je mrtav pijan) odlučna izokrenuti narativ i svjesno se iz „lošeg utjecaja“ preobraziti u dobar. Ne samo što sam izribala cijelu kuću, napunila frižider i prebrisala prašinu s društvenih igara, nego sam i dva dana provela pišući popis svih stvari koje sam do sada u životu naučila i koje joj kao starija i odnedavno znatno mudrija sestra mogu i želim ostaviti u nasljeđe.

Nazvala sam ih 65 pravila za život (sorry Peterson) i garantiram vam da se nijedno od njih ne odnosi na pospremanje svoje sobe (i to ne zato što ne mislim da je čistoća pola mentalnog zdravlja nego zbog toga što, bez obzira na sve, i dalje želim ostati „baš kul starija sestra“).

65 pravila za život

Nemoj ostajati vani poslije dva jer nema smisla osjećati se kao govno cijeli sljedeći dan samo zato što imaš FOMO. Površne razgovore s poznanicima i strancima možeš voditi i na tramvajskoj stanici.
Uvijek se pobrini za to da kod kuće imaš dodatnu rolu WC papira jer tufnice za skidanje šminke nisu vibe.
Kada se budeš useljavala u svoj stan, obrati pozornost na kauč (da slučajno ne dobiješ Harryja). Moja bivša cimerica i ja uselile smo prije koju godinu u stan koji je imao novi kauč (i izgledao puno bolje na slikama). Iz letka koji smo pronašle u sandučiću saznale smo da se zove Harry. Zbog Harryja su nas umalo optužili za kulturnu aproprijaciju jer smo u tom stanu radije sjedile na podu. Harry nije kauč, Harry je klupa. Budi pametnija od nas i obavezno isprobaj kauč prije no što useliš u stan jer je dobar kauč temelj svakog dobrog stana.
Ako u oglasu piše „lijep i ugodan, svijetao stan“, bježi. Postoji velika šansa da nije ni lijep ni svijetao.
Nemoj se pretplatiti na Netflix. Radije nađi nekoga tko će ti dati svoju lozinku.
Uvijek ostavi bakšu.
Bez obzira na to što ti drugi govorili, ne moraš nikada nositi grudnjak.
Nemoj se drogirati. Na svijetu je malo stvari nezanimljivije od ljudi na speedu (ili onih kojima je mikrodoziranje esencijalan dio osobnosti).
Čitaj knjige.
Nauči reći oprosti, ali nemoj pretjerivati. Na primjer, ako ti netko na ulici stane na nogu, nemoj ga pogledati u oči i ispričati se. Uči na mojim greškama.
Kada se probudiš ranije, potrudi se ne probuditi cijelo kućanstvo. Naš je tata bio prvak u tome, odlučio bi da je sedam ujutro u nedjelju idealno vrijeme za usisavanje dnevnog boravka (i onda se pitao zbog čega sam „toliko živčana?“).
Kuhanje će ti popraviti kvalitetu života. Hrana iz dostave je scam, a i nema ništa tužnije od odraslih ljudi kojima je kulinarski doseg kuhanje hrenovki.
Ako ti se netko sviđa, reci mu to, pa čak i pod cijenu toga da tvoja čokolada završi na podu ili u smeću. Barem ćeš znati da si pokušala.
Kada ti netko pošalje Reel/meme/TikTok koji si već vidjela nemoj reći „vidjela sam“ nego napiši „hahahahah“ i lajkaj ga.
Nikad nije dobro vrijeme za prekid. Just do it.
Nemoj nikad, ali baš nikad tjerati ljude da gledaju s tobom uživo „onaj smiješan video s Youtubea“. Ponekad se čini kao da te tri minute traju vječno.
Umjesto da razmišljaš o onome što ćeš reći kada red dođe na tebe, slušaj.
Oprosti, ali provođenje vremena na TikToku nije hobi. Čak ni ako gledaš kako se priprema veganski bolonjez ili uči šivati.
Odjeća se treba prilagoditi tvom tijelu, a ne obrnuto.
Potrudi se doći na vrijeme.
Nemoj nikoga čekati duže od petnaest minuta. Ovo je kontroverzno, znam, ali poprilično je sebično pustiti nekoga da te čeka i troši svoje vrijeme samo zato što ti „nemaš što za obući“ ili ne znaš organizirati svoje vrijeme.
Izrađuj fotografije s mobitela i digitalnih fotoaparata. Bit će ti drago jednoga dana (i moći ćeš kasnije u životu napraviti blog i bez dopuštenja skupljati lajkove na fotkama svojih prijatelja i članova obitelji).
Ako dođeš na tulum na kojem ima hrane, jedi. Nemoj se ustručavati.
Smiješ pojesti zadnji komad (hrana je tu da se jede).
Kada sretneš nekoga koga znaš u javnom prijevozu, smiješ nastaviti slušati glazbu i ne pričati s njim. U redu je, postoji velika šansa da ni oni ne žele razgovarati s tobom.
Pretpostavi da se moraš izuti kada dođeš kod nekoga doma (nismo u Seks i gradu i čistoća je često važnija od dobrog outfita).
Ne kupuj drugima ono što se sviđa tebi, nego ono što bi se njima svidjelo. Ako si u nedoumici, pitaj ih.
Ako ti netko pokaže fotografiju na svom mobitelu, nemoj nastaviti scrollati.
U redu je ne biti u dobrim odnosima s nekim članovima svoje obitelji.
Budi ona osoba za stolom koja proziva dedu s ustaškim idejama.
Nemoj šutjeti kada vidiš ili čuješ da je nekome počinjena nepravda.
Ako ti se knjiga ne sviđa, ne moraš je pročitati do kraja. Ja sam mazohist po tom pitanju i gotovo se uvijek natjeram pročitati knjigu do kraja (što se uglavnom oduži i zbog čega moj Reading Challenge na Goodreadsu pati), ali nije vrijedno toga.
Ista stvar vrijedi i za filmove i serije.
Pretpostavi da svi oko tebe žaluju (budi dobra prema ljudima).
Uvijek reci hvala, molim, dobar dan i doviđenja.
Ne vjeruj svemu što čuješ i pročitaš (pogotovo na društvenim mrežama!). To vrijedi i za ova pravila.
Ništa se ne mora peglati (a pogotovo ne kuhinjske krpe, plahte, gaće i čarape). Ovo je kontroverzno znam, ali istina je.
Ako ćeš već ići na manikuru, pobrini se da to bude zato što ti to želiš, a ne zato što to svi oko tebe rade. Dok sam radila na jednom lifestyle portalu, toliko sam se često susretala s manikurama da sam se uvjerila da je to nešto na što želim trošiti svoj novac i svoje vrijeme. Prevarila sam se. Ne samo što su mi nokti stradali, nego sam se morala i financijski oporaviti od tih tretmana.
Dakle, ono što radi većina, nije uvijek i najbolji put. Ako se želiš uvjeriti u istinitost mojih riječi, samo u ruke uzmi udžbenik iz povijesti.
Nosi zaštitni faktor.
Skincare je scam. Treba ti samo dobra hidratantna krema, SPF i gel za čišćenje lica.
Pravi život je scam.
Odrasli život je scam. Idi, trči po livadi.
Gledaj na novac kao na svoje vrijeme. Pitaj se, koliko trebam raditi da bih si ovo mogla priuštiti? (Cijeli dan rada za srčeka na noktima? Pass)
Uvijek izgledaš dobro u badiću bez obzira na to što ti govorili drugi i potencijalno onaj glas u tvojoj glavi.
Iako je lako zamisliti se da živiš u francuskom filmu iz šedesetih s cigarom u ruci, nemoj početi pušiti. Jutro nakon kutije cigara nije baš aesthetically pleasing.
Nabavi si mrežice za komarce.
I čepiće za uši.
Nemoj tipkati po mobitelu dok si s drugima.
Molim te nemoj biti jedna od onih ljudi koji nose smart watch u kino.
Nikada ne objavljuj fotografije svojih prijatelja bez dopuštenja. Čak ni ako su ispali fantastično.
Pusti ljude da prvo izađu iz javnog prijevoza.
Ponekad treba trčati za tramvajem.
Nećeš ih promijeniti. Move on.
Ne vjeruj ogledalima, a pogotovo ne ogledalima u svlačionicama trgovačkih centara.
Ponekad nemoj vjerovati ni sebi.
Nemoj naručiti nešto drugo s jelovnika samo zato što je to netko za stolom već naručio. Ne znam muči li ovo i druge, ali meni se to stalno događa.
Nemoj se obvezati na zajedničko gledanje serije ako znaš da se nećeš moći suzdržati. Mnogi su se odnosi raspali zbog ovoga.
Pij puno vode.
Ako ti se ne sviđa frizura, reci. Vjerojatno je još stignu popraviti.
Ne daj se nagovoriti. Teško je, znam, ali ne daj.
Bez obzira na to što gen-z kaže, precrtavanje usana nikada ne izgleda dobro.
Umjesto na torbicu, potroši na putovanje.
Nemoj si počupati sve obrve samo zato što je to trendy.
Soc bacaj u WC, a ne u sudoper.

Bilo mi je puno lakše onda kada se to događalo drugima

Svoju prvu sijedu vlas pronašla sam u frizerskom salonu s dvadeset i jednom godinom. I kao da je riječ o ostacima ručka koji nisam uspjela do kraja pojesti, frizerka me pitala želim li je možda ponijeti sa sobom. „Naravno“, kimnula sam, a ona ju je potom pažljivo zapakirala u komad aluminijske folije i položila je na moj dlan. Izuzev onih osam pari trapezica u ormaru, nisam pretjerano sklona gomilanju fizičkih stvari (što je, uvjerena sam, izravna posljedica odrastanja s majkom koja je pobacala sve moje dječje crteže i školske leksikone pod izlikom da „samo skupljaju prašinu i privlače lošu energiju“) i češće se osjećam kao emocionalni hoarder, ili netko tko sve pamti i o svemu neprestano razmišlja (što je u psihologiji poremećaj poznatiji i kao GAD, general anxiety disorder), iz nekog sam neobičnog razloga tu dlaku ipak sačuvala. I eno je sada, gotovo čitavo desetljeće poslije, leži u ukrasnoj kutiji na regalu među sponzorskim upaljačima i vrećicom soli s azijskim začinima za pommes frites iz McDonald’sa koju mi je prijatelj 2019. donio iz Singapura, a koju nikada nisam otvorila (dijelom zato što mi je bilo žao uništiti je, a potom i zbog milenijalske fobije od prženih krumpirića, što je poremećaj u psihologiji poznatiji i kao ortoreksija).

Pogled na tu neotvorenu vrećicu boje wasabija na kojoj velikim tiskanim slovima piše SEA WEED (I’m lovin’ it) podsjetio me na scenu iz filma Sam u kući 2 u kojoj Kevin čudnu ženu s golubovima pokušava spasiti od beskućništva, ali ne tatinom Visa Infinite karticom (kojom kupuje slatkiše i plaća si sobu u „the world-renowned Plaza Hotelu“), nego pričom o svojim novim koturaljkama koje nije nosio iz straha da ih ne ošteti, zbog čega ih na kraju i prerasta. Odmah sam se sjetila i svojih kristalnih čaša koje već mjesecima čuvam u ormaru za „posebne prilike“ (nastavljajući pritom tradiciju svojih roditelja koji su ih toliko dobro čuvali da s njih nikada nisu poskidali ni naljepnice) i svih onih čipkastih gaća koje sam kupila za vrijeme ovulacije, a koje sada skupa s parfemima hlape u mraku moje sobe, i odjednom me fiktivna anegdota iz filma koji je izašao prije no što sam se rodila (1992!) potaknula da se zapitam jesam li ikada uopće i živjela.

A sjećam se koliko sam kao dijete jedva čekala da napokon počnem živjeti (što je potpuno bizarno jer mi se sada čini kao da sam jedino tada zaista i živjela) i da izrastem u jednu od onih dugokosih i dugonogih žena iz filmova i knjiga što imaju ljubavnike, puše cigare u krevetu i žive same u svojim prostranim stančićima s pogledom na Central Park, ili Champ de Mars. Svakog sam se jutra budila s nadom da ću na gaćama pronaći lokvu krvi i napokon se otarasiti svoje glupe dječje sobe i još glupljih školskih zadaća. „Još samo malo“, mazila sam prstom svoje OK! postere na zidu iznad kreveta i ljubila si ruku prije spavanja, samo da položim višu iz matematike, dam sve ispite, uđem u one traperice. Da diplomiram, stavim ljuskice na prednje zube, izblajham se, pronađem stalni posao, dam otkaz…

Iako mi je katoličanstvo mrsko još otkad su me časne natjerale da preko svoje nove haljine iz Benettona navučem bijelu krpu kako bih „izgledala kao i sva druga djeca“, čini se da s vjernicima ipak dijelim sličan stav po pitanju života poslije života. Tek nakon što prekrižim sve stavke sa svoje liste (koja je u suštini samo ateistička verzija kršćanskih sakramenata), počet ću poprave živjeti. I baš kao raj, pravi život izvanserijsko je iskustvo o kojem se sanja i koje se iščekuje, neovisno o tome uključuje li cimerstvo sa sinom Božjim ili Mini Morris iz 1968.

A što sam duže gledala u onu vrećicu iz McDonald’sa, to sam sve više suosjećala s njom. I sama se u zadnje vrijeme sve češće bojim da mi je istekao rok trajanja i da, čak i ako me se ikada otvori i posipa po krumpirićima, više neću biti dovoljno slana ni uzbudljiva. A moguće je da i iz mene progovara strah od starenja, bojazan da sam možda nenamjerno svoj dosadašnji život svela na hodnik u kojem se sjedi i čeka na savršen trenutak za nazdraviti kristalnim čašama. Ipak sam tekst otvorila pričom o onoj sijedoj vlasi koju sam sačuvala, ne iz praznovjerja i sentimentalnih razloga, nego zato što sam se zbog nje tada, tek sada shvaćam, osjećala posebno. Rane dvadesete vjerojatno su jedino razdoblje tijekom kojeg je uopće društveno prihvatljivo ponositi se sijedima (tada – i ako ste muškarac ili vam ih naprave za 200 eura u poznatom zagrebačkom salonu), kasnije one postaju žig kojim se razotkriva činjenica da prema zakonu o doprinosima više niste mlada osoba. No, bez obzira na to što me razum redovito podsjeća na to da je sasvim normalno ostarjeti, podići kutiju tijekom selidbe i nepovratno si ozlijediti koljeno, svejedno me ponekad uhvati panika kada u vlastitom odrazu prepoznam svoju mamu i obratno. Bilo mi je puno lakše onda kada se to događalo drugima, baš kao što je i modelima lakše hodati po svijetu i govoriti da je ljepota u oku promatrača.

To što ću uskoro napuniti 30 u meni istodobno izaziva sram i zbunjuje me. Iako se to događa svima (osim možda Cher i Keanu Reevesu), ponekad me obuzme nelagoda kada me netko mlađi od mene pita koliko imam godina. Nedavno sam primijetila da me moja dvadesetjednogodišnja sestra u zadnje vrijeme promatra kao da sam onaj starac na štakama pokraj kojeg sam prošli tjedan projurila u tramvaju, a kojem nitko od prolaznika nije pomogao da prijeđe cestu. No, sasvim je moguće da iz mene progovara GAD jer se i dalje osjećam kao beba, i stvari za odrasle su mi i dalje strane. Nikada nisam organizirala roštilj. Ne vozim auto. Kada razgovaram s djecom, bojim se da će mi postaviti neko pitanje na koje neću znati odgovoriti. Ne renoviram stan. Nemam stan. Ne znam koliko košta stolac na vjenčanju. Ne znam koliko košta stolac. Čini se kao da su svi skočili u život osim mene.

Ja još uvijek čekam.

A dok čekam, rastu mi nokti. Otpada mi kosa. Ljušti mi se koža. Svakog je dana sve više i više prašine. Brišem pod u kuhinji univerzalnim vlažnim maramicama. Razmišljam o tome što ću jesti. Sjeckam povrće. Vadim tacnu iz pećnice, vraćam tacnu u pećnicu. Kupujem cvjetaču. Razdvajam bijeli od šarenog veša. Pitam se jesu li svi osim mene zaista počeli živjeti ili je pravi život samo scam? Ultimativna prokrastinacija.

Prijateljica mi je nedavno prepričala članak o nekom djedu koji je pročitao toliko knjiga u životu da je pred sam kraj izrazio nezadovoljstvo time što je „čitajući, zaboravio živjeti“. Odmah sam otišla provjeriti svoj Reading Challenge na Goodreadsu i odahnula kada sam vidjela da sam „4 books behind schedule“. Hm. Je li moguće da ja zapravo cijelo vrijeme živim, a da toga nisam ni svjesna? Možda sve ono maštanje o životu i savršenim trenucima nije bilo traćenje života koliko vremena kojeg uistinu svakog dana imamo sve manje i manje. Slušajući podcast o žalovanju, naučila sam da se na vrhu liste stvari za kojima ljudi na samrtnoj postelji najviše žale očekivano nalaze sve one koje tijekom života nisu napravili. Ironično, ali osjećam kako je baš ovo onaj savršen trenutak u kojem shvaćam kako zapravo ne postoje savršeni trenuci, i da ona sijeda vlas s početka teksta čitavo vrijeme sadržava mudrost o tome kako je starost prisutna u mladosti, i obratno.

Ili, kako kaže Semezdin Mehmedinović: „Otkad sam prešao pedesetu, ja znam da svi ljudi umiru mladi“.

Ništa, idem ubaciti krumpir u airfryer,

BRB.

Lucija