Kišna godina

^{Članovi moje obitelji u svemu vide znakove, i to uglavnom zloslutne, pa tako čuti lavež znači da će netko umrijeti („naravno da će netko umrijeti, svake sekunde netko umre!“, moji su pokušaji da u razgovor unesem dozu razuma uglavnom ignorirani), a pogledati na sat u 11:11 tumači se kao poruka s druge strane (od koga, ovisi isključivo o osobi koja je pogledala na sat). Dugo sam se opirala, namjerno zaboravljala što sam i tko sam u Veneri, trudila se ne pripisivati svijetu magična svojstva, ali kada sam saznala da je baka umrla svega nekoliko dana prije mog tridesetog rođendana, nešto se u meni pomaknulo i ja sam odjednom u njezinoj praznoj postelji podno prozora vidjela znak da je vrijeme da napokon odrastem.}

Kažu, imaš sreće što si je uopće poznavala toliko dugo, i u pravu su. Baka je svoje prvo dijete rodila sa šesnaest, ali za razliku od Lorelai Gilmore, ona i moja teta nisu u slobodno vrijeme sjedile na kauču ispred televizora s kartonima kineske hrane u krilu. Ispijale su gigantske količine turske kave, to je istina, ali njihov je odnos bio više obilježen šutnjom nego dugim, intimnim razgovorima. Drugo je dijete, mog tatu, dobila s 20, a izgubila na svoj 74. rođendan (svi su i u tome, naravno, vidjeli karmičku pravdu zbog lošeg postupanja u prošlom životu), a od njegove se smrti nikada nije oporavila. Bila je potrebna samo jedna godina da se ta mesnata žena pretvori u kost poput one koju su obiteljski jazavčari zakopavali iza kuće. Baka koju ja znam ženetina je koja frče rukave i kači ih za naramenice od grudnjaka, uvijek crvena u licu i s bijelom gazom prebačenom preko ramena (stasom i frizurom podsjećala je na Ramba) zbog čega mi je njezino tužno, obješeno lice među oljuštenim bolničkim zidovima djelovalo neprirodno i podsjećalo me na noćnu moru iz koje ću se zasigurno probuditi. Dijagnosticirali su joj leukemiju, a nitko nije mogao sa sigurnošću reći je li joj tatina smrt skratila ili produžila život. Čak i onda kada je tvrdila da želi ići k njemu, stiskala je zube i sjedila na tvrdoj klupi u Dubravi u iščekivanju nove injekcije. Nikada joj to nisam rekla jer znam da bi je to povrijedilo, ali svaki me put sve više podsjećala na svoju majku, moju prabaku, koja je posljednje godine svog života provela na drvenom stolcu pokraj peći s crnim rupcem oko glave i psom u krilu.

To što je baka postala bakom u svojim četrdesetima pomoglo je mojim roditeljima da me bez grižnje savjesti s koferom ostave ispred njezine kuće na brdu za vrijeme ljetnih praznika. Iako nije bila savršena osoba i vjerojatno je nikada neću moći u potpunosti razumjeti (nije joj ni na pamet palo da se prije smrti olakša i oslobodi tereta prešućenih obiteljskih tajni, što se može pripisati njezinoj tvrdoglavosti, ali možda i tome što nikada nije uistinu vjerovala da će umrijeti), prema svojim je unukama uvijek bila divna, pomalo stereotipna baka. Ona koja te doma otpremi s dvadeset jaja, kilom trešanja i sto kuna u džepu, a nekoliko dana prije najavljenog posjeta zove da provjeri što točno želiš jesti kako bi ti to mogla pripremiti u količini kojom se može nahraniti čitava ulica (što se uglavnom i dogodi jer je njezina i djedova kuća bila poput promenade kroz koju su prošli svi seoski pijanci i psi lutalice). Prekorila me dvaput, jednom kada sam razbila njezinu bijelu vazu (bila je jako osjetljiva na svoje starine), a drugi put kada sam sa starijom sestričnom u njezine marame omotala mačka koji je traumatiziran našim modnim odabirom odlučio obaviti veliku nuždu na njezinom najdražem jorganu. Tog se dana ulica zatresla od visine njezina glasa, a susjedi stišavali TV da čuju kome se to točno prijeti batinama. No izuzev toga, nikada me nije namjerno povrijedila. Uvijek sam bila dovoljno pametna i dovoljno lijepa, nikada mi nije brojala zalogaje ili sumnjala u to da ću završiti fakultet. Uz nju, kuća je uvijek mirisala po kokicama i po masnim palačinkama, a od tegla za cvijeće što ih je poslagala po terasi, jedva se vidjelo kroz prozor.

^{Mislim da nikada u životu nisam bila sretnija nego tamo, na Brdu (kako smo iz milja zvali ulicu u kojoj se smjestila njezina i djedova kuća), gdje sam do šestog razreda provodila gotovo sve ljetne i zimske praznike. Kakvo studiranje, partijanje, jebanje i pušenje trave. Ništa ne može nadmašiti miris predvečerja i zrak gustoće djedova vina koji u zagrljaju čuva taj brežuljak na kojem se noću od laveži pasa teško sanja. Krijesnice i snijeg kojih više nema. Pijesak koji bi od ljetnog pljuska postao naribana tamna čokolada. Japanka izgubljena u grmlju. Freza u kojoj nas je moj tata vozio kroz šumu kao da smo svinje. Svinje koje su jednom skoro pojele djeda (tako barem kažu). Crnu zmiju u vinogradu koja je u našim pričama dosegla gotovo deset metara i patuljak kojeg sam sa sestričnom vidjela dok je prelazio cestu.}

^{Moja stiješnjena ljubičasta soba u gradu i bijedni pogled na kontejner i cigleni zid na kojem je netko pokušao naslikati svastiku (kažem pokušao jer je bilo evidentno da je autor ili zaboravio provjeriti kako ona uistinu izgleda ili bio naglo prekinut usred čina, zbog čega je jedna njezina kukica izgledala kao slomljena nožica smrdljivog martina) samo su pojačali čaroliju Brda i učinili je stvarnijom. Kako je vrijeme odmicalo, postajala sam sve svjesnija da taj osjećaj više nikada neću moći dohvatiti. Shvatila sam to vrlo brzo, dok sam još kao tinejdžerica stajala na početku vinograda i promatrala štrik s bakinim ručnicima koji vijore na vjetru. Tada sam još bila toliko blizu tim djetinjim uspomenama da sam ih mogla neprestano iznova proživljavati u glavi; još uvijek sam pamtila svaku pukotinu na zidu i uspijevala do u potankosti opisati svaki goblen koji je krasio njihovu spavaću sobu.}

^{Plakala sam na njezinom sprovodu kao kišna godina. Kada sam bila dijete, obećala mi je da će mi za svaki rođendan pokloniti svežanj ciklama, a ovo je bila prva godina u kojoj to obećanje neće moći ispuniti. Smrt je zajednički nazivnik čovječanstva i suludo je ljutiti se na nj, ali se mi svejedno srdimo i patimo. To je zato što smo sebični. Želimo svežanj ciklama svake godine staviti u vazu i biti pokraj osobe koja nas podsjeća na dom. Ne želimo pustiti. Pet dana prije svog rođendana stajala sam na istom mjestu kao i prije trinaest mjeseci (evo, još jedan znak) na tatinom sprovodu i susretala se ponovno s istim licima. Većina me nije ni pogledala u oči. Obistinila se moja najveća noćna mora – iznova sam proživjela taj dan ispunjen komešanjem, ridanjem i kidanjem papirnatih maramica, samo što sam ovaj put, umjesto bijele, u ruci imala crvenu ružu. Baka je mrtva. Moje je djetinjstvo mrtvo i zakopano na pogrešnom brdu.}

Na papiru, baka i ja nemamo gotovo ništa zajedničkog. Ona je rak, ja sam lav. Ja s trideset imam dvije diplome, a ona je s trideset imala dvoje djece. Nije završila ni osnovnu školu. Mislim da nikada u životu nije glasala. Nije čitala. Nije pratila vijesti. Nije bila upoznata s radom političkih stranaka niti s borbom za ženska prava. U njezinom ormariću u kupaonici nije bilo ni šminke ni laka za nokte, samo masna plava Nivea i četkica za zube. Ignorirajući savjete dobrodušnih zubara, trljala ih je toliko snažno i strastveno da joj se zubno meso zadignulo, a očnjaci izgledali krvožedno. S pedeset i dvije dobila je prvi gebis. Sve svoje lijepe prozračne bluze s crvenim gumbima i cipele od brušene kože na nisku petu držala je u ormaru na tavanu koji se otvarao samo za posebne prilike, kada se išlo u krstitke ili u smrt.

^{Iako je udaljenost između nas dvije samo četrdeset i pet godina (što je ništa doli treptaj u povijesnim okvirima), često mi se čini kao da se ona mjeri u stoljećima. Njezin je život savršen primjer nepodudarnosti teorije i prakse; još i prije godine njezina rođenja 1948. žene su imale pravo glasa i pravo na karijeru (mogle su biti što god požele sve dok poslije posla skuhaju i izvade veš iz mašine), ali bez obzira na to, njezino je djetinjstvo bilo poglavlje iz romana hrvatskog realizma: blato do koljena, tri razreda osnovne škole, prvo dijete sa šesnaest godina. Obje smo u dvanaestoj gladovale – ona zato što je živjela na rubu siromaštva, a ja zato što sam htjela biti mršava. No bez obzira na različite životne okolnosti i prioritete, baka je i dalje bila jedno od najvažnijih bića u mome životu. Sve sam znanje od nje upila posredno, nije mi nikada rekla – moraš biti takva i takva, pisati zadaću, slušati mamu i tatu, moliti se bogu – ali svejedno sam od nje naučila mnogo važnih životnih lekcija.}

^{Jedna od njih je i ona da je feminizam ne bojati se ostarjeti, što je ideja s kojom sam odlučila uploviti u tridesete. Umjesto bora, trebala bih se više bojati toga da nikada nekom drugom biću neću biti toliko važna kao što je meni bila moja baka. Fotografije i ručnici blijede, ali sjećanja ostaju.}

Kao netko tko čitav život utjehu traži u hrani, znala sam da je najbolji način da zauvijek sačuvam uspomenu na tu izumiruću stranu obitelji (koja već drugu godinu zaredom kopni u ljetnim mjesecima poput ledenjaka, zbog čega se u posljednje vrijeme često pitam: jesam li ja sljedeća?) naučiti pripremati bakina jela uz koja smo se godinama smijali, svađali i plakali. Za vrijeme našeg posljednjeg susreta izvukla sam diktafon iz torbe i zamolila je da sa mnom podijeli recept za svoje slavno zapečeno tijesto sa sirom. A iako se već tada dalo naslutiti da će uskoro izdahnuti jer joj je koža posivjela, a noge oslabjele toliko da se jedva vukla do kupaonice, u glavi je i dalje ostala jaka.

I ja moram ostati jaka.

Tijesto sa sirom (za razliku od obiteljskih tajni, recepti se kod nas ne prešućuju)

„Dakle, metnem brašno i soli, tebi ne treba toga puno.“

„Čekaj, koje brašno?“

„Glatko.“

„I metnem jaje. Da nemam, more i bez jaja. I dobro, to umijesiš.“

„I kakvo treba biti tijesto?“

„Pa onako, ni tvrdo ni mekano. I onda na daski mijesiš i razvaljaš. Razvaljaš čim tanje ako možeš i onda režeš rezance, znaš?“

„Jel mora stajati tijesto?“

„Ništa. I onda si to metneš kuhat u kipuću vodu, i kuhaš, i skuhaš si to i normalno iscijediš i ispereš s vodom.“

„A koliko dugo to kuham?“

„Vidjet ćeš, probaš. I onda metneš u tepsiju, šta ja znam, mast ili ulje, ne znam kako ti to, i onda stavi dolje tijesto i onda sir si složi, svježi sir, unutra metni isto jaje i to ti je to. I onda na tijesto metneš taj sir i gore opet tijesto, i onda uzmeš vrhnje i onda u to vrhnje staviš isto jaje i preliješ s tim i pečeš.“

„I koliko dugo pečeš?“

„Pa kako voliš, stavi na jače da budeš brže gotova.“

„Otprilike? Pola sata ili manje?“

„Ma budeš videla kad bude lepo crveno gore. Na primjer, vi ste uvijek voljele malo reš i tvoj tata je to volio, a meni mekše bolje paše zbog zuba.“

Volim te bakice i zaista ne znam kako ću preživjeti odlaske na tržnicu bez tebe,

Tvoja Lucija ❤️

Moramo razgovarati o svemircima

Još odmalena opsjednuta sam okultnim, mračnim i neobjašnjivim. Umjesto Heidi i Malog princa, na svojim sam policama držala 1000 misterija (s podnaslovima kao što su „Netragom nestali“ i „NLO – posjetitelji iz svemira“), Najveće svjetske misterije („najveće zagonetke prirode, povijesti i znanosti“), knjigu Kad stolovi lebde (da, dobro ste pročitali) i brojne druge naslove čijih se imena trenutačno ne mogu sjetiti, ali sam sigurna da u sebi sadrže riječ „najveći“ i/ili „misterij“.

Za sve krivim maminu prijateljicu svjetlosmeđe, gotovo sive kose koja je jednog hladnog zimskog jutra u našem dnevnom boravku predstavila novi (divovski, ali revolucionarni) usisavač s vodenim filtrom. Onako sitna, sva mišja, vukla ga je uz stepenice do drugog kata deset minuta kako bi pred publikom, koja se sastojala od mene, još jedne mamine prijateljice i bake, na mom jastuku demonstrirala kakvo se carstvo prljavštine skriva među nama i (u) našim plahtama. „Pogledajte na čemu spavaju naša djeca!“ upirala je prstom u debeli plastificirani papir s kojeg su u nas zurila nevidljiva bezoka čudovišta što navodno žive na našem licu i ulaze nam u usta, a od kojih se kiše, kašlje i dobiva šuga. Baka ga je odmah kupila (i pridodala svojoj kolekciji tropskih ribica, origami kopči za kosu i modernih bežičnih telefona!), ali mi nismo jer ga navodno nismo imali gdje držati (zbog čega se mamina prijateljica više nikada nije dovukla do naših vrata, ni s usisavačem, ni bez njega).

Saznanje o tome da mimo nas i na nama živi jedan čitav svijet koji ne primjećujemo otad me (blago rečeno) počela proganjati. Nisam shvaćala kako ljudi mogu nastaviti živjeti, buditi se svako jutro u pola sedam i ići u školu i na posao, umakati kiflice s orasima u kavu i kakao, ne opterećujući se previše onime što ne znaju i što ne vide. Nije me toliko strašila spoznaja da nešto plazi po meni, koliko neograničen potencijal naše sljepoće, mogućnost da je svijet više ili manje od onoga što mislimo da jest, zbog čega sam danonoćno razmišljala o tome jesmo li možda previdjeli i neke druge stvari te hoće li se s razvojem čovječanstva razviti i alati pomoću kojih ćemo moći dokazati i razotkriti pravo lice svojih strahova i tjeskoba. Potajno sam počela posjećivati donju policu u dječjoj knjižnici na kojoj su se smjestile knjige o (pogađate) najvećim misterijima našeg svijeta i nebrojene sam sate provela za stolom čitajući o duhovima, divovskim lignjama i svemircima. Opsjednuta energetskim protokom u piramidama koji, pisalo je, može naoštriti noževe i fascinirana nestancima u Bermudskom trokutu, s vremenom sam se uvjerila da postoji sasvim opravdan razlog zbog kojeg sam vjerovala da me po stanu prati moj anđeo čuvar mili (ali o tome nekom drugom prilikom).

Od četvrtog do sedmog razreda gledanje horora bilo je vrhunac svakog dječjeg rođendana. Vrlo brzo bismo se podijelili na one koji gledaju i one koji za vrijeme filma sjede u kuhinji s roditeljima i tračaju profesoricu iz likovnog (Zrinka, oduvijek su me živcirale tvoje obrve). Mi, djeca roditelja koji su našem psihičkom i emocionalnom razvoju pristupali iznimno ležerno, zbog čega smo ostajali budni do ponoći i u videoteci redovito posuđivali Vješticu iz Blaira i Pogrešno skretanje, pokazivali smo jako malo razumijevanja za svoje vršnjake slabijeg srca i strožih roditelja koji nisu mogli podnijeti sva ona sakaćenja (najčešće) motornom pilom i guranjem ruku u kiselinu (Slagalico strave, često mislim na tebe). Kući bismo se vraćali sa zjenicama veličine uštapa, što od Ledo sladoledne torte, što od slika spodoba s polomljenim udovima koje, ili izlaze iz bunara, ili nas promatraju s vrha stubišta, i prvu noć bismo uglavnom probdjeli uz upaljeno svjetlo. No, do srijede bismo se već polako počeli bez straha javljati na telefon, da bismo do subote već bili spremni na novi egzorcizam.

S godinama sam se isprofilirala; znala sam što volim, a što ne volim (istjerivanje đavla nikada mi nije sjelo jer me prenemaganje opsjednutih previše podsjećalo na nesuđenog učitelja glume s dramske), ali ono što je u meni izazivalo istinsku visceralnu reakciju bili su vanzemaljci. Ljetni praznici 2003, ako se ne varam, bili su posebni prvenstveno zbog toga što sam tada prvi put pogledala Signs, kod nas Misteriozne znakove. Nikada neću zaboraviti scenu u kojoj svemirac (u ovom slučaju „veliki zeleni“) prolazi pokraj dječje zabave u Meksiku. Njegove kretnje (i zavidna pokretljivost u koljenima) ispunile su me nekim neobjašnjivim egzistencijalnim užasom što će se pojačati koji tjedan poslije kada ću se, ogrnuta dekom s vrućicom koja je obarala rekorde, stropoštati u plastičnu ležaljku na terasi unajmljenog apartmana u nekom seocetu pored Zadra i ugledati nešto što mi je tada, s devet godina, izgledalo kao letjelica, kako vijuga nebom posutim zvijezdama, kao da se vozi na nebeskom Jet Skiju. Sljedećeg jutra završit ću na Hitnoj, gdje će mi dati prvu dozu penicilina. „Gnojna angina“, reći će doktori i poslati me u apartman da odmaram među prašnjavim knjižurinama o morskom podneblju, a kada antibiotici napokon počnu djelovati, zgrabit ću nasumično jednu knjigu s police i otvoriti je točno na mjestu s kojeg će u mene zuriti tzv. riba veslo (Regalecus glesne). Od jeze ću instinktivno baciti knjigu na pod i odlučiti tamo, istog trena, da više nikada neću ni prst umočiti u ocean.

Obećanje, nasreću, neću ispuniti i vrlo ću brzo potisnuti i onaj leteći tanjur iznad Zadra (jedini koji će mi ostati u sjećanju onaj je koji će mama baciti u zid za vrijeme ručka) i onu divovsku ribetinu koja je izgledala kao da je traumatizirana ratnim zločinima. Kažem „potisnuti“, a ne „zaboraviti“ jer mi se sve vratilo i odalamilo me ravno posred lica prije koji tjedan kada sam na Instagramu naletjela na viralni video (o kojem su dosad već izvijestile sve velike medijske kuće) u kojem riba veslo, glavom i perajom, pluta oceanom sa svoja dva prestravljena, neinteligentna oka. Doomsday fish iliti „riba sudnjeg dana“, kako je zovu u Japanu, navodno se pojavljuje samo prije velikih prirodnih katastrofa.

I ubrzo je sve sjelo na svoje mjesto, a pred očima mi se krenule izlistavati, baš kao Russelu Croweu u Genijalnom umu brojevi, slike potresa, pandemije i uragana u Zagrebu. Vidjela sam snijeg u maju, polomljeno drveće na tramvajskim tračnicama, čula vrisak susjeda kojima je grana pala ravno na novu Daciu i djecu što su se ispod kuhinjskog stola skrivala od munja i vjetra koji je s balkona odnio doslovno sve osim mojih paradajza (svaka im čast!). S obzirom na to da se „riba sudnjeg dana“ pojavljuje prije, a ne poslije apokalipse, znala sam da mi računica i nije baš najbolja, ali nema veze, možda je već duže vrijeme plutala i čekala da je netko nađe? (Je li „riba sudnjeg dana“ omen i onda kada je nitko ne vidi, filozofsko je pitanje na koje još nisam pronašla odgovor.)

Dva dana poslije na Feedu se pojavilo i lice Davida Gruscha, 36-godišnjeg američkog veterana i bivšeg člana Operativne grupe za neidentificirane leteće objekte (NLO), koji je pred Kongresom izjavio da SAD već gotovo stotinu godina od javnosti taji informacije o vanzemaljcima. Moja prva reakcija bila je poprilično blaga. Duh, pomislila sam, naravno da vanzemaljci postoje. Bizarno je i sebično pretpostaviti da smo jedini u ovom okrutno širokom svemirskom prostranstvu… a i netko je morao upravljati nebeskim Jet Skijem one noći kada sam dobila anginu. Ali, čula sam glas u svojoj glavi, zašto su s nama baš sada odlučili podijeliti tu informaciju? I ima li to ikakve veze s onom plosnatom ribom? Srce mi je počelo jače udarati. Možda nas ona nije upozoravala na uragan nego na nešto što tek slijedi.

Na Redditu su ljudi, očekivano, već raspravljali o velikoj istini koju skrivaju od nas, a koja je toliko stravična da je većina neće moći podnijeti. „Svemirci su nas stvorili“, pisalo je u jednom komentaru koji kao da je potpisala moja preminula profesorica iz etike koja nam je još 2011. pričala o tome kako smo mi ljudi zapravo hibrid svemiraca i majmuna. „Živimo u simulaciji“, pisalo je u drugom. Daj bože, jer ako je to istina, onda sigurno postoje i cheat kodovi. (Ctrl+Shift+C) MOTHERLODE, MOTHERLODE, da barem jednom u životu naoštrim britvicu u piramidi prije sudnjeg dana. No, osim čudaka s Reddita, čini se kao da baš nikoga drugog nije uznemirila ta naizgled prijelomna informacija jer, umjesto da se krenemo masovno opskrbljivati limenkama Coca-Cole Zero i konzervama slanutka, mi smo samo kolektivno slegnuli ramenima i nastavili scrollati. Možda su nas pripremili svi oni filmovi strave i užasa koje smo pogledali u formativnim godinama života?

Poanta Misterioznih znakova nije toliko u mladom Joaquinu Phoenixu (ok, diskutabilno), koliko u ideji da znakovi uistinu jesu svuda oko nas (dakle, ne samo u žitu!), i to neovisno o tome što ih mi često odbijamo vidjeti. A s obzirom na svoju raskošnu kolekciju svjetskih misterija (koju sam nedavno nadopunila klasikom Misterije svijeta Arthura C. Clarkea), smatram se dovoljno stručnom predvidjeti smak svijeta. Vjerojatno je najočitiji znak da nam se uskoro bliži kraj činjenica da ću uskoro napuniti 30 godina. Uz to, primijetila sam i da rajčice više nemaju okus (pa čak ni one koje mi je djed nekidan ubrao u vrtu). Štrucu kruha platila sam jučer pet eura, a još nijednom ove godine nisam dobila dick pic. (Teško je.)

A ako netko od vas traži cimera u bunkeru, nazovite me.

Zapravo, radije mi pošaljite poruku.

Voli vas Lucija