Komercijalna vrijednost (disfunkcionalne) vagine

Već nakon trećeg pića na večeri s prijateljicama razgovor je krenuo zahvaćati one slojeve naših života koji uglavnom ostaju zakriveni, što stolom, što načinom na koji smo odgajane, pa smo tako ubrzo krenule raspravljati i o svojim vulvama. „Ja imam lijepu pičku“, nadmena ponosom rekla je jedna od nas tri i dodala: „svi mi to kažu“.

Bez obzira na to što sam čitav život posvetila učenju, iz nekog se razloga (koji bi vjerojatno zagolicao maštu prosječnog psihoanalitičara) nikada nisam upustila u pomnije istraživanje prašume svoga tijela, i to južnije od trbušnog pojasa, zbog čega sam se odjednom za onim stolom počela osjećati kao da sam u Seks i gradu (u originalnoj verziji, nipošto ne u rebootu), i to u onoj epizodi u kojoj saznajemo da se Charlotte nikada nije izbliza suočila sa svojim spolnim organom. Sa svakom od junakinja iz serije poistovjećivala sam se pomalo, osim s njom, koja mi je uvijek bila ili previše konzervativna ili previše dosadna, ali u trenutku kada su moje vršnjakinje bez srama razglabale o svojim stidnim usnama, a ja gotovo prvi put u životu ostala bez teksta, shvatila sam da mi Charlotte možda ipak nije toliko daleka. Barem ne po pitanju vulva i vagina.

A kako bih samoj sebi dokazala da je riječ o nesporazumu, s prednjom kamerom u ruci uputila sam se u obližnji toalet, sjela na WC školjku i spustila suknju. „Ništa ne vidim“, trideset sekundi poslije slala sam glasovnu poruku svom dečku, „pa te molim da mi sada iskreno kažeš – jel’ imam ružnu pičku?“

Najveći je problem bio u tome što nisam znala kako bi lijepa vulva uopće trebala izgledati. Nikada nisam bila pretjerani obožavatelj pornografije – pokušala sam, ali se jednostavno nisam uspjela povezati s likovima. Dakle, nisam se imala s kime usporediti; svim sam ostalim stavkama svog fizičkog izgleda vrlo lako mogla uputiti kritiku, ali činjenica da sam se zaista rijetko sa svojom vulvom susretala u četiri oka, znatno mi je otežavala nagon da se zamrzim i „tamo dolje“. No, kada sam krenula malo više istraživati o toj temi, shvatila sam da debelo zaostajem za ostatkom svijeta jer je labioplastika iznimno tražen estetski zahvat već godinama; u jednoj zagrebačkoj poliklinici košta oko 2.000 eura, a usput si za još 1.400 možete rekonstruirati i himen. Da, dobro ste pročitati: REKONSTRUIRATI HIMEN.

Suočenoj s tim podacima, bilo mi je jako teško ne osuđivati (pogotovo kada sam nakon nekoliko minuta u glavi uspjela preračunati eure u kune i shvatila koliko je to zapravo novaca!), ali znala sam da bi me svaki komentar nauštrb te prakse potencijalno mogao svrstati među tzv. „loše feministice“ koje krivnju svaljuju na žrtve, a ne na nemilosrdnu industriju ljepote koja nas uvjerava da je korekcija stidnih usana baš ono što će nam pomoći da se osjećamo bolje. Naravno, nisam isključila ni mogućnost da sam možda baš ja jedna od onih koji su se rodili sa savršenom vulvom i da mi je zato lako drugima soliti pamet (štoviše, u tom slučaju, činjenica da toga nisam ni svjesna, vjerojatno bi je učinila još privlačnijom). Sve te informacije bile su samo potvrda onoga što sam već duže vrijeme naslućivala, a to je da se u 21. stoljeću zaista sve vrti oko (lijepe) pičke, i to ne na način na koji to tvrde inceli, ali bome ne ni na onaj na koji bi se moglo i trebalo vrtjeti.

Nažalost, iskusila sam to i na svojoj koži. Kada je 2020. u Jutarnjem izašla priča o mom blogu, novinarka se primarno fokusirala na post u kojem sam pisala o odsustvu orgazama u svom životu. Moglo bi se reći da je prepoznala komercijalnu vrijednost moje disfunkcionalne vagine, baš poput svih onih ćelavih likova koji su mi tjednima nakon tog teksta u inbox slali svoja ukrućena spolovila. Jedan je otišao toliko daleko i poslao mi fotografiju na kojoj oralno zadovoljava svoju partnericu (što je svakako bio napredak jer je ona, za razliku od klasičnog dick pica, definitivno više razotkrila o njegovom karakteru). I ne samo to što je fokus članka bio na mojoj seksualnosti, nego su me još pokušali prikazati i što konvencionalno privlačnijom (čemu se u tom trenutku zbog svoje neiskusnosti i naivnosti nisam znala suprotstaviti) zbog čega sam tada na teži način naučila da se (dobra) pička dobro prodaje.

Vjerojatno je sada dobar trenutak i da objasnim zašto koristim riječ „pička“, a ne kao uzorna građanka, unuka i sestra neko nazivlje koje ne izaziva zgražanje javnosti. Na moju je odluku primarno utjecalo to što riječ „vagina“, ne samo da zvuči jako sterilno i klinički, nego se i odnosi na samo jedan dio ženskog spolnog organa, i to na unutrašnjost, cijev koja vulvu povezuje s vratom maternice. Dakle, vulva nije vagina, a vagina nije vulva, zbog čega ako ne kažemo pička (kao što to tvrdi Germaine Greer) ne govorimo istinu. No, važno je ne zaboraviti i to da riječ vagina dolazi od istoimene latinske riječi koja se doslovno prevodi kao „korice mača“, što znači da je, iz te vizure, ženski spolni organ samo kalup prilagođen muškom maču i da vagina pripada istoj onoj tradiciji koja žene uspoređuje s bravom, a muškarce s ključevima.

A naravno da je jedini izraz kojim se zaista uspijeva obuhvatiti kompleksnost ženskog spolnog organa društveno neprihvatljiv. Pogubnost pičke sjajno oslikava i film Okajanje u kojem je riječ „CUNT“ glavni pokretač radnje, odnosno niza užasnih događaja koji naposljetku završavaju i smrću dvaju glavnih protagonista. Isprike na spoilerima. U prenesenom značenju pička ukazuje na osobu „vrlo lošeg karaktera“; njome se često opisuje netko tko je percipiran kao „slabić“, odnosno tzv. pičkica, a kada nekome kažemo da je pizda, vjerojatno za njega ne mislimo da je veoma hrabra i velikodušna osoba. Dakle, nazvati nekoga pizdom ili pičkom zapravo znači nazvati ga ženom – u kontekstu patrijarhalne tradicije bićem pasivnim, strašljivim i moralno izopačenim – iz čega proizlazi to da je biti poput žene (ili: biti ženom) i dalje jedna od najvećih uvreda u našem društvu.

Možemo li se iščupati iz toga? Ne znam, situacija je složena gotovo kao klitoris (morala sam). Iako korištenje riječi poput „pičke“ i „pizde“ nerijetko priziva povijest mizoginije, čak i ako odlučimo posegnuti za medicinskim rječnikom te svoj spolni organ nazvati vaginom, nastavljamo tradiciju u kojoj je žena samo muškarčev sidekick, rebro, korica mača. Ukratko, za koju se god opciju odlučimo, sigurno ćemo pogriješiti; potencijalno se možemo vratiti kokama, čučama i ribicama (što baš i ne bih preporučila) ili svoje predivne pičke „onom stvari“ ponovno pretvoriti u mrtvi kut društva, odnosno – ono nešto što postoji, ali se ne vidi zbog čega se ne opaža i ne proučava.

Kada malo bolje razmislim, glavni razlog zbog kojeg nikada nisam previše razmišljala o izgledu svojih stidnih usana vjerojatno je taj što ih ni ne vidim od žbunja stidnih dlaka koji uzgajam već godinama. U posljednjih nekoliko desetljeća, ženski je spolni organ napokon prestao biti nevidljiv, ali umjesto da se o njemu krene raspravljati u okviru užitka, preobražen je u estetski objekt koji treba izgledati na određen način te, poželjno, mirisati po ružama. To je taktika kojom se odgađa zadovoljstvo: izjednačujući svoju seksualnu moć s izgledom svoje vulve, udaljavamo se od sebe i od svog tijela. Ako ste ikada prije ili tijekom seksa razmišljali o tome hoće li se vaš prirodni miris svidjeti vašem partneru/ici ili ne, ili ako ste ikada odbili seks samo zato što se niste obrijali, tada ste – čestitam – i sami žrtva industrije koja zarađuje na vašim umjetno stvorenim nesigurnostima (koje potiču stvaranje novih nesigurnosti; brazilska se depilacija s razlogom dovodi u izravnu vezu s porastom tjeskobe oko izgleda vulve).

Dodajte tome i nepoznavanje vlastite anatomije i – voilà, razotkrili ste mehanizam kojim se ženama oduzima vlast nad tijelom (i nad orgazmom, dodala bih) te ih se stavlja u podređen položaj u seksualnim odnosima. No, s obzirom na to da živimo u 2023, u vremenu kada nam je većina informacija doslovno nadohvat ruke, za svoje neznanje više ne možemo i ne smijemo kriviti isključivo sustav. Jedan od neugodnijih trenutaka u životu doživjela sam prije svega koju godinu kada sam se svojoj ginekologinji požalila na neku čudnu izraslinu „tamo unutra“ za koju se naposljetku (odnosno, nakon što su mi se pred očima izvrtjeli svi najljepši i najtužniji trenuci u životu) ispostavilo da je klitoris. Klitoris? Unutra? Stvari su postale još mračnije onda kada sam shvatila da je revolucionarna knjiga Our Bodies, Ourselves čiji je cilj bio informirati žene o njihovom reproduktivnom zdravlju i seksualnosti izašla prije više od pedeset godina, a da ja i dalje ne znam prepoznati svoj klitoris (neovisno o tome što se godinama s ponosom nazivam feministicom)!

Iste je godine (1970) objavljen i esej pod imenom Mit vaginalnog orgazma u kojem je Anne Koedt pokušala poništiti štetu koju je Freud nanio ženama onda kada je klitoralni orgazam nazvao nezrelim, a žene koje ne svršavaju tijekom vaginalne penetracije frigidnima (nakon čega im se preporučivala psihijatrijska terapija koja im je trebala pomoći da lakše identificiraju izvor svog problema). Prema Freudovoj klasifikaciji i sama sam frigidna žena što je, kada malo bolje razmislim, vjerojatno i razlog zbog kojeg su me tijekom života brojni muškarci pokušali izliječiti (i to uglavnom fotografijama svojih obnaženih spolovila). Danas, nasreću, znam da problem ipak nije u meni nego u činjenici da je vaginalni orgazam izmišljotina. Ups.

I to ne samo vaginalni orgazam nego i slavna G-točka. Urbana legenda kaže kako se na vaginalnom zidu nalazi čarobni gumb, pardon, točka koja (kada je se pritisne) žene dovodi do ludila. Problem je u tome što čak ni dr. Gräfenberg (po kojem je dobila ime) u svom članku iz 1950. ne opisuje nikakvu „posebnu točku“ nego samo erogenu zonu smještenu otprilike između vagine i mokraćne cijevi podno mjehura. Ukratko, stimulacija tog područja može pružiti užitak, ali nipošto nije riječ o nekom prekidaču za orgazam. No, to nije spriječilo medije i mnoge druge da taj mit iskoriste za osobni profit; ako u tražilicu upišete „G točka“, Google će vam izbaciti više od tri milijuna rezultata – od „Što je to G točka i kako je pronaći?“ do istoimenog vina iz Galić vinarije koje je opisano kao „elegantno tijelo s baršunastim i podatnim taninima koje ga čini idealnim partnerom za svaki dan“, što je opis na koji definitivno nisam bila spremna.

U knjizi The Vagina Bible doktorica Jen Gunter objašnjava kako je svaki orgazam zapravo klitoralni orgazam (sorry Freud) te da svi putevi užitka naposljetku vode do klitorisa (zbog čega čak i neke žene s iskustvom genitalnog sakaćenja uspijevaju doživjeti orgazam i uživati u seksu). No, prošli smo dug put do te spoznaje jer koncepti poput spomenutog vaginalnog orgazma i G-točke nisu bili ni prvi ni posljednji put da je netko drugi (khm) ženama pokušao objasniti njihovu anatomiju i seksualnost.

U antici je, primjerice, bilo neprimjereno za muškarce da dodiruju ženu s kojom nisu u bračnim odnosima, a s obzirom na to da tada nisu postojale liječnice, sve informacije o ženskoj anatomiji dobivali su iz druge ruke. Inače, od Hipokrata do prve žene s liječničkom diplomom prošlo je samo 2.300 godina; Elizabeth Blackwell postala je 1849. prva žena s diplomom s medicinskog fakulteta, a prva Hrvatica kojoj je to uspjelo bila je Milica Šviglin Čavov koja je diplomu dobila 1893. u Zurichu. No, s obzirom na to da u Austro-Ugarskoj nije smjela prakticirati medicinu (jer je bila žena, duh), ordinaciju je otvorila u Sofiji. Tek će Karola Maier Milobar 1906. otvoriti svoju privatnu kliniku, i to u Berislavićevoj ulici kod Zrinjevca u Zagrebu.

Medicini je trebalo dugo da prizna moć i potencijal klitorisa i zbog toga što se za potrebe istraživanja uglavnom koriste mrtva tijela starije životne dobi (prosječna dob leševa iznosi 73 godine) što je problematično za klitoris jer se on smanjuje nakon menopauze. Zbog toga je percipiran i manjim nego što on to zapravo jest te se redovito nazivao i tzv. „malim penisom“. Iako mi iz očitih razloga u ovome tekstu nije namjera pisati o penisu, ne mogu ga ne spomenuti jer je on kornjača na čijem je oklopu izgrađeno zapadnjačko društvo; opsjednuti smo njime toliko da smo čak i dio ženskog spolnog organa pokušali imenovati po njemu. Francuska filozofkinja Luce Irigaray isticala je kako se na ženu na Zapadu gleda kao na negativ muškarca, odnosno da je žena muškarac bez penisa, ili (nastavno na prethodnu misao smatram da sam u poziciji dodati) muškarac s (jako) malim penisom. I ne, ne mislim na skulpture iz antičke Grčke. Danas znamo da je klitoris puno veći nego što smo mislili da jest i da ima samo jednu svrhu u životu, a to je: izazvati užitak. I baš kao što na svijetu ne postoje dvije identične jedinke (čak i DNK podudarnost između jednojajčanih blizanaca ne iznosi sto posto), tako ne postoje ni dva identična klitorisa, što znači da svatko od nas treba preuzeti (odgovornost za svoj) užitak u svoje ruke.

Crtica iz povijesti o tome kako je klitoris 1947. izbačen iz 25. izdanja Greyeve anatomije (vraćen je u kasnijim izdanjima) dijelom objašnjava i zašto toliko žena ima problema s imenovanjem bazičnih dijelova svog spolnog sustava. Nedavno sam naletjela na epizodu serije Orange is the New Black u kojoj se za ručkom raspravlja o tome koliko točno rupa žena uopće ima „tamo dolje“; dvije, tri? S ponosom mogu reći kako je broj rupa ipak, uz živčani sustav školjkaša, jedna od rijetkih stvari koje su nas naučili u školi (u slučaju da netko i dalje nije siguran, žene imaju vaginalni, mokraćni i analni otvor, dakle: tri je točan odgovor), no, nitko nas ništa nije naučio o klitorisu (što je poprilično nepravedno s obzirom na to da je „veliki penis“ dobio svoje poglavlje). Sve čega se sjećam iz srednje škole, a da ima veze sa seksom jest da je takozvana metoda prekinutog snošaja, ili kolokvijalno: „izvuci na vrijeme“, sasvim legitimna, ali ipak za „malo jače igrače“ (točne riječi moje profesorice iz biologije).

Također, za vrijeme mog srednjoškolskog obrazovanja, internetom i školskim hodnicima redovito se kotrljala sintagma: blue waffle. „Nemoj to nikada guglati“, govorili smo jedni drugima, a nasreću, većina nas na mobitelima onda još nije ni imala pristup internetu. Blue waffle je tada još uvijek bila spolno prenosiva bolest od koje ženski spolni organ poplavi poput štrumfa, što je slika koju je teško izbrisati iz sjećanja i jedna od onih zbog koje rečenica „don’t have sex or you’ll die“ ima smisla. Danas znamo da je blue waffle samo jedna u nizu internetskih prijevara, nepostojeća bolest koja potvrđuje generacijsku naivnost i činjenicu da nam je seksualna edukacija u školi bila prijeko potrebna.

Dakle, da ponovim, blue waffle ne postoji, ali ga svejedno nemojte pretražiti. Umjesto njega u Google radije upišite The Great Wall of Vulva i divite se čarobnoj raznolikosti ženskog cvijeta koja će vas možda razuvjeriti u mišljenju da je vaš spolni organ neprivlačan ili ružan, što je ideja od koje sam i krenula na početku ovog teksta. A nakon što sam čitav dan provela pišući o vulvama i vaginama, još snažnije stojim iza toga da se o pičkama treba razmišljati isključivo u okviru užitka; osim ako nemate fizičku anomaliju koja vas sprečava u tome da normalno funkcionirate, svoj novac, umjesto na labioplastiku, radije potrošite na vibrator.

👅✌️

Lucija

P.S. Neovisno o tome jesam li dobra ili loša feministica, činjenica da čitam i pišem o vulvama i vaginama definitivno me čini onom stereotipnom (zbog čega mi je odmah lakše). A da ne ispadne da širim dezinformacije, (za one koji žele znati više) ovo su knjige i članci koji su mi pomogli da napišem ovotjedni tekst:

• The Vagina Bible, dr. Jen Gunter
• The Vagina: A Literary and Cultural History, Emma L. E. Rees
• Myth of the Vaginal Orgasm, Anne Koedt
• The G-spot does not exist, BJOG
• A Brief History of Clitoris, Noa Manheim
• Od pipice do mufa, Jasna Žmak